Procjene su da je tokom rata u Bosni, etnički najšarenije jugoslovenske republike, živote izgubilo oko sto hiljada ljudi, raseljeno više od 2,2 miliona (više od polovine stanovnika), a krvavi sukobi su okončani Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine.
Da li se sukob mogao izbjeći i u kom pravcu su djelovale tadašnje ključne političke ličnosti?
Uvod – raspad Jugoslavije
U martu 1987., kriza u Jugoslaviji se produbila usvajanjem amandmana na Ustav Socijalističke Republike Srbije, koji su su dopustili srbijanskoj vlasti da nametne dominaciju nad socijalističkim autonomnim pokrajinama, Vojvodinom i Kosovom. Do toga trenutka, Vojvodina i Kosovo su bili samostalni u donošenju odluka i obje pokrajine su imale glas na jugoslavenskoj saveznoj razini. Tako je Srbija, pod novoizabranim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, stekla kontrolu nad tri od ukupno osam glasova u jugoslavenskom Predsjedništvu. S dodatnim glasom iz Crne Gore, Srbija je na taj način mogla jako utjecati na odluke federalne vlasti. Ova situacija je dovela do prigovora u drugim republikama i poziva za reformu jugoslavenske federacije.
Na 14. izvanrednom kongresu SKJ, 20. januara 1990., delegacije republika nisu se mogle dogovoriti o glavnim pitanjima u jugoslavenskoj federaciji. Kao rezultat toga, slovenski i hrvatski delegati napustili su kongres. Slovenska delegacija, na čelu s Milanom Kučanom zahtijevala je demokratske promjene i blažu federaciju, a srpska delegacija, na čelu s Miloševićem, protivi se tome. Ovaj događaj se smatra kao početak kraja Jugoslavije.
Referendum za nezavisnost
Nakon slovenskog i hrvatskog razdruženja od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tokom 1991. godine, multietnička Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, koja je bila naseljena Muslimanima-Bošnjacima (44%), Srbima (31%) i Hrvatima (17%), na referendumu 29. februara i 1. marta 1992., se odlučila za nezavisnost. To su odbili politički predstavnici Srba (SDS), koji su bojkotirali referendum i spriječili njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, u januaru proglašenim dijelom Srpske Republike BiH.
Radovan Karadžić
Radovan Karadžić je u politiku ušao 1990. godine, kada je u BiH nakon demokratskih promjena i ustavnih reformi osnovana Srpska demokratska stranka, kojoj je postao predsjednik. Ta stranka je pred prve demokratske izbore sklopila koaliciju s druge dvije nacionalne stranke – bošnjačkom Strankom demokratske akcije (SDA) te hrvatskom HDZ BiH. Ta je koalicija porazila dotada vladajuće komuniste i preuzela vlast.
Koalicija je, međutim, vrlo brzo bila paralizirana procesom raspada SFRJ, kao i različitim pogledima na sudbinu i ustrojstvo Bosne i Hercegovine u slučaju nestanka Jugoslavije. Karadžić i SDS su se zalagali da BiH ostane u krnjoj Jugoslaviji, a u slučaju proglašenja nezavisnosti BiH prijetili otcjepljenjem krajeva sa srpskom većinom, slično kao što su to hrvatski Srbi učinili na području Krajine u Hrvatskoj.
Radovan Karadžić je za govornicom. Prepuna skupština Republike BiH pozorno je pratila svaku njegovu riječ. A njegove riječi ostale su duboko urezane u povijest.
“Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”
Ova Karadžićeva izjava označila je početak kraja snova o mirnom odcjepljenju Bosne i Hercegovine.
Alija Izetbegović
Iako je Fikret Abdić dobio više glasova na izborima za predsjedništvo od Izetbegovića, zbog više nacionalno-političkih aranžmana Alija Izetbegović postaje Muslimanski član bosanskohercegovačkoga predsjedništva i njegov predsjednik. Izabran je za predsjednika Predsjedništva RBiH.
Kao predstavnik Bosne i Hercegovine učestvuje u sastancima ‘šestorke’ (predsjednici šest republika SFR Jugoslavije) u nastojanju da se pronađe okvir za opstanak Jugoslavije. S makedonskim predsjednikom Kirom Gligorovim ponudio je platformu za reformirano ustrojstvo Jugoslavije, koja nije dobila potrebnu podršku ostalih.
Izetbegovićev stav bio je da Bosna i Hercegovina neće ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske, jer to više ne bi bila Jugoslavija nego Velika Srbija. Javno se suprotstavio mobilizaciji bosanskohercegovačkih mladića za rat protiv Hrvatske, o čemu je potom i Predsjedništvo donijelo odluku.
U jednom intervju iz 1993. godine upitan da obrazloži svoju poznatu rečenicu (upućenu prevashodno Muslimanima) “Mirno spavajte, rata neće biti”, kaže kako je bila riječ o obmani tj. zavaravanju neprijatelja. Naime u to vrijeme je UDBA vladala svom silom u BiH i postojao je strah od hapšenja cijelog bosanskog rukovodstva. Zato je odlučio govoriti da će biti mir a da se drugi naoružavaju. Tvrdio je da je informaciju o praćenjima bosanskog rukovodstva dobio od šefa KOS-a Ace Vasljevića. Tvrdio je da je drugim kanalima poručivao narodu da se naoružava. Morao je stvarati dojam da se ništa ne dešava kako ne bi nespremni isprovocirali Srbe.
Fikret Abdić “Babo”
Boravak u zatvoru zbog afere Agrokomerc, širenje velikosrpske ideologije i sve klimaviji temelji komunizma stvorili su od Fikreta Abdića u razdoblju od 1987. do 1990. godine bošnjačkog i općeg medijskog junaka. Njegova politička slava dostigla je vrhunac kada je napustio zatvor i 15. septembra 1990. godine organizirao najveći bošnjački skup u Velikoj Kladuši, objavivši svoje pristupanje Stranci demokratske akcije (SDA) Alije Izetbegovića.
Na izborima za Predsjedništvo BiH, kao predstavnik bošnjačkog naroda, dobio je najveći broj glasova. Ali, svoje mjesto predsjednika Predsjedništva, koje mu je po broju dobivenih glasova pripadalo, prepušta Aliji Izetbegoviću. Bila je to, kasnije će se pokazati, za Fikreta Abdića velika pogreška. On se umjesto najvišega političkoga položaja odlučio vratiti u Veliku Kladušu te pokušati sačuvati sve krhkiji mir te osigurati oživljavanje Agrokomerca.
On je jedan od glavnih aktera koji su srušili sporazum Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika, odnosno prijedlog Vance –Owenovoga plana u Ženevi koji je trebao zacementirati plan stvaranja tri republike unutar BiH.
Franjo Tuđman
Dopisnik njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) Michael Martens piše da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine još u julu 1991. godine, za vrijeme njegovog prvog susreta sa njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom, no nije dobio podršku za tu ideju.
Prema zapisničaru u Foreign Officeu i riječima Martensa, Tuđman je rekao: “O Bosni i Hercegovini se mora govoriti, jer su njene granice definirali komunisti na historijski i geopolitički apsurdan način…” „Pritom se treba prisjetiti historijske podjele Balkana na zapadni i istočnorimski dio ili podjele na katoličku i pravoslavnu sferu“.
Slobodan Milošević
Suđenje Miloševiću i sav materijal prikupljen za istragu svojevrstan su DNK raspada Jugoslavije i ratnog nasilja kojim je taj raspad bio popraćen. Dokazni materijal govori da je Srbija pod Miloševićevim vodstvom artikulirala dvije opcije u odnosu na Jugoslaviju: 1) centralizirati Jugoslaviju i uspostaviti dominaciju Srbije; 2) ako to ne uspije i Jugoslavija se počne raspadati, onda uspostaviti srpsku državu u njenim etničkim granicama. Početkom 1992. oni su svjesni da centralizirana Jugoslavija nije opcija i, spremajući se za ovu drugu opciju, Miloševićevi ideolozi govore da će to stvaranje Srbije u etničkim granicama dovesti do nasilja prema nesrbima. Znači, tu već vidimo predumišljaj jer oni prihvataju nasilje kao sredstvo za postizanje svojih geostrateških ciljeva.
Važno je spomenuti i to da je Milošević imao dva scenarija za Bosnu i Hercegovinu u slučaju raspada SFRJ: 1) sačuvati cijelu Bosnu i Hercegovnu u sastavu te jedne krnje Jugoslavije; 2) ako to ne uspije, u Bosni i Hercegovini stvoriti Republiku Srpsku po uzoru na Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Poslije referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine iz februara i marta 1992. jasno je da Bosna i Hercegovina postaje nezavisna država i srpska strana nastavlja s već započetim osvajanjem granica RS-a.
MIROVNI PREGOVORI
Sporazum Karadžić – Filipović
Neuspjeli politički sporazum između SDA i SDS potpisan u septembru 1991. god.
U ime predsjednika SDA Alije Izetbegovića, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović sastali su se sa predsjednikom SDS-a Radovanom Karadžićem. Dvije strane su postigle dogovor da Bosna i Hercegovina ostane suverena i nepodijeljena, ostajući u jugoslavenskoj konfederaciji sa Srbijom i Crnom Gorom. Zulfikarpašić je dobio saglasnost predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji je također obećao 60% Sandžaka Bosni i Hercegovini. Alija Izetbegović, koji ga je u početku podržavao, kasnije je odustao od sporazuma.
Lisabonski sporazum
Lisabonski sporazum, također poznat kao Carrington-Cutileiro plan, proizašao je iz konferencije održane od strane Europske zajednice, u septembru 1991. u pokušaju da spriječi rat u Bosni i Hercegovini.
Predložena je etnička podjela vlasti na svim razinama vlasti i devoluciju središnje države na lokalne etničke zajednice. Međutim, svaka općina Bosne i Hercegovine će biti klasificirana kao muslimanska, srpska ili hrvatska prema planu, čak i one gdje, etnička većina nije bila očita. Po tom planu u sastav srpske konstitutivne jedinice trebalo je ući 37 općina (44 % teritorija), u sastav bošnjačke 52 općine (44 % teritorija), a u sastav hrvatske 20 općina (12 % teritorija). 18. marta 1992, sve tri strane su potpisale sporazum; Alija Izetbegović za Muslimane, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate.
Međutim, 28. marta, Izetbegović, nakon susreta s tadašnjim američkim veleposlanikom u Jugoslaviji, Zimmermannom, u Sarajevu, povlači svoj potpis i objavljuje svoje protivljenje bilo koje vrste etničke podjele BiH.
